ODSJEK ZA AZIJSKE STUDIJE

Katedra za indologiju

Odsjek za azijske studije tek odnedavna nosi ovo ime, no najstarija njegova katedra, ona za indologiju, ima znatnu i dugotrajnu povijest. Struke koje danas obuhvaća ovaj odsjek prije su se predavale u sklopu Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije, a potom Odsjeka za orijentalne studije i hungarologiju. Razvojem struka i povećanjem područja koja se na studijima pokrivaju ukazala se potreba za razdvajanjem pojedinih odsjeka pa su se indologija i dalekoistočni studiji oblikovali kao zasebni odsjek. Povijest Odsjeka pokazuje rast i razvoj struka vezanih dobrim dijelom za briljantne karijere nekih uglednih velikih imena hrvatske znanosti. Danas se na odsjeku njeguju četiri studija: indologija, sinologija, japanologija i romistika.

Dok su sinologija, japanologija i romistika novije po postanju, potječe indologija od samih početaka zagrebačkoga sveučilišta, ustrojenoga 1874. na suvremenim načelima kao modernoga evropskoga visokog učilišta, a povijest te struke kao znanstvene disciplina na našim stranama seže još dublje u prošlost, do samoga njena početka u europskim okvirima. Tu su Hrvati dali priloga u samim pionirskim razdobljima te grane evropske znanosti. Indologija je ušla na sveučilište uključena u indoevropeistiku ili poredbenu indoevropsku gramatiku, koja je bila kraljica humanističkih studija i filoloških istraživanja kroz cijelo 19. stoljeće. Nije postala od prve samostalni studiji, nego je bila bitan dio slavističkoga obrazovanja. Sanskrt ili staroindijski jezik je, kao ključan za poimanje i tumačenje srodnosti indoevropskih jezika, bio ugrađen u same temelje slavistike, pa dakle nije moglo biti profesora hrvatskoga jezika koji nije učio i položio sanskrt. A sama je slavistika bila medu prvim strukama i studijima na Mudroslovnom fakultetu zagrebačkoga sveučilišta. Zato ranu povijest indoevropeistike i indijskih studija možemo pratiti vežući ih uz slavističke i kroatističke studije na sveučilištu i na hrvatskoj znanstvenoj sceni uopće.

Indoeuropeistika kao sveučilišna disciplina naslanja se na učenu tradiciju utemeljenu kod Hrvata na početku 19. stoljeća, u vrijeme kada su poredbeni indoevropski studiji činili još prve svoje nesigurne korake. Prvi je Antun Mihanović zahvaćen oduševljenjem za pionirska otkrića svojega vremena objavio popis od 200 “Laut- und sinnverwandten Wörtern des Sanskrites und Slawischen” (Beč 1823) i uveo tako slavenske jezike u obzorje indoevropeista, dokazujući njihovu punu genetsku srodnost sa sanskrtom. Mihanović je znao sanskrt, a učio ga je po djelima prvih engleskih indologa i po djelima drugoga velikog hrvatskog pionira (ili heroja) ovih struka – Filipa Vezdina (18. st.) – prvoga našeg indologa i autora prve u Evropi tiskane sanskrtske gramatike (Sidharubam, Rim 1790).

Tako je i u doba osnivanja sveučilišta postojala živa i zrela svijest da je indoevropeistika temeljna u sklopu proučavanja vlastitoga jezika i matične filologije i da bez nje oboje nije moguće valjano razumjeti i potpuno oblikovati, naročito ako je vlastiti jezik i sam indoevropski i u tako velikoj mjeri “plemenit” kao hrvatski (tako je Friedrich Schlegel na početku 19. stoljeća u punom romantičnom oduševljenju nazivao jezike za koje se mogla dokazati srodnost sa sanskrtom). Poredbena indoevropska lingvistika bila je ishodište ne samo slavistike nego i kroatistike i serbokroatistike kao znanstvenih i sveučilišnih disciplina. Lingvisti slavisti, koji su položili temelje kroatistici bili su školovani u indoevropeistici i bavili su se indoevropeističkim pitanjima u cijelom svom radu. To pokazuje kako je rast kroatistike povijesno duboko utemeljen u indoevropeistici. Danas je to važno istaknuti, da bi se dobila prava povijesna slika, jer je kod nas zapuštena i oslabljena organska veza slavistike i kroatistike s indoevropeistikom. “Mnogi slavisti i kroatisti danas često nisu svjesni da svojim radom stoje na ramenima poredbene indoevropske lingvistike, kojoj se mnogi medu njima osjećaju posve strani” (Katičić). Izgubila se svijest o važnosti indoevropeistike za poznavanje i proučavanje slavenskih jezika i za valjan razvoj domaće filologije.

A na samom početku već 1874. bio je imenovan “redovitim javnim profesorom slavjanske filologije na fakultetu filozofičnom sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu” Leopold (Lavoslav) Geitler. Po narodnosti Čeh, rođen u Pragu (1847), studirao je u Pragu i Beču “kod najčuvenijih filologah ovih univerzitetah”. Bio je široko obrazovan slavist i indoevropeist, koji je naučio još i sanskrt i litavski. U Zagreb je došao s 27 godina i s naslovom “privatnoga docenta za sravnjujuću filologiju indogermansku na carskom i kraljevskom sveučilištu u Pragu”. Predavao je na zagrebačkoj slavistici sve do svoje smrti 1885. Na studiju, koji je odgajao prve generacije profesora hrvatskoga jezika (kroatističke ni serbokroatističke katedre tada još nije bilo), redovito je od 1876. predavao sanskrtsku gramatiku (3 sata), tumačenje izabranih česti iz indijskoga epa Mahābhārate (3 sata) i litavski. Osobito je bio jak u litavskoj filologiji. “Podporom pražkoga učenoga družtva Svatobora proputovao je 1873. Poznanjsku, Litvansku, Kurlandiju i Lievlandiju, njeki dio Rusije i Poljske, da ove jezike praktično nauči” (iz “pretponizne predstavke” bana Ivana Mažuranića kojom moli da Geitler bude postavljen za profesora slavistike). Godine 1875. objavio je u Beču Litauische Studien, svoje glavno djelo. Objavljivao je i radove o litavskoj dijalektologiji, o hrvatskoj gramatici i fonetici (glasoslovje) i o glagoljici.

Geitlera je 1886. naslijedio Tomislav Maretić, serbokroatist i poznati hrvatski vukovac. U indoevropeistici bio je Geitlerov đak, a u Leipzigu je, u doba najjačega procvata mladogramatičarske škole, slušao Leskiena i Windischa kao Geitler, te klasične filologe Curtiusa i Lipsiusa. Medu kolegijima koje je nudio ističu se naslovi s poredbenim temama. Kod njega su slavisti slušali poredbenu gramatiku sanskrta pod naslovom Staroindijska gramatika s udiljnim obzirom na grčki, latinski i staroslavenski jezik (4 sata). Od sanskrtskih tekstova čitao je Pjesmu o kralju Nalu (do danas klasični tekst za početnike u sanskrtu) i Pjesmu o kraljici Sāvitrī(oboje epizode iz velikoga indijskog epa Mahābhārate), po 3 sata. Autor Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899) bio je i plodan prevodilac. Oduševljen staroindijskim epom odlučio je da prevede Pjesmu o kralju Nalu jer je smatrao “da će dobro biti, ako naša obrazovana publika bude mogla u svome jeziku čitati i takovo djelo, koje je pravi biser poezije staroga jednog kulturnog naroda.”
Važan je datum u razvoju indoevropeistike na Filozofskom fakultetu godina 1908. Te je godine “Njegovo carsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo previšnjim riešenjem od 11. ožujka 1908. premilostivo odobriti da se na Mudroslovnom fakultetu previšnje ime nosećeg sveučilišta u Zagrebu ustroji stolica za indogermansku komparativnu filologiju, koja će se stolica popuniti redovitim, eventualno izvanrednim profesorom”. Dogodilo se to na poticaj i zalaganje Izidora Kršnjavoga. Iste je godine Josip Florschütz, “sveučilišni privatni docent i lektor”, dobio od vlade dopust i novčanu potporu za studij u Leipzigu, “jer tu su danas najbolji stručnjaci za lingvističku nauku: Windisch (sanskrt), Leskien (litavski) i Brugmann (komparativna lingvistika)”. Vratio se s njihovim preporukama i bio “imenovan za javnog izvanrednog profesora komparativne filologije”. Tako se sačuvao kontinuitet u nastavi toga predmeta jer je Maretić u to vrijeme počeo intenzivnije raditi na Akademijinu Rječniku. Florschütz je studirao u Beču slavistiku, germanistiku i poredbenu filologiju, a nastavom je obuhvatio široki raspon tema: Konsonantizam indoevropskih jezika, Gramatika sanskrta, Vokalizam indoevropskih jezika, Albanski jezik, Principi lingvistike, Komparativna gramatika indoevropskih jezika, Konjugacije indoevropskih jezika, Gramatika gotskoga jezika, Mahābhārata, Pañcatantra, Hitopadeśa, Śakuntalâ. Njegovom preranom smrću 1916. stolica za indoevropsku komparativnu filologiju ostala je ispražnjena sve do 1935. Od 1919. do 1924., nakon što se, poslije umirovljenja, vratio u aktivnu službu, predavao je Maretić Uvod u indoevropsku poredbenu gramatiku, Odabrane točke iz indoevropske poredbene sintakse i Staroindijsku gramatiku “u glavnim crtama”. Neko je vrijeme sanskrt i indoevropske teme (Indoevropski vokalizam s osobitim obzirom na klasične jezike i slavenske, Principi etimologije i semasiologije) predavao Đuro Škarić, privatni docent i nastavnik na ruskom.

Godine 1935. je Antun Mayer postavljen “za privatnog docenta za uporedno indoevropsko jezikoslovlje”, a 1938. za “vanrednog profesora”. Sve do 1945. predavao je kolegije o pojedinim poglavljima indoevropske gramatike (glasovi, deklinacija, konjugacija, konsonantizam), staroindijsku gramatiku, vježbe iz litavskoga i staroindijskog i čitao tekstove iz Mahābhārate. Bio je i poznati ilirolog. Njegovo djelo Die Sprache der alten Illyrier i danas je nezaobilazno za indoevropeiste. Na Mayerov prijedlog osnovan je Indoevropski seminar. Mayer je ostao na fakultetu do konca rata 1945. Tada je nastupio prekid od 13 godina u nastavi indoevropskih predmeta i sanskrta, osim koliko su njihovi elementi bili uključeni u druge filologije, na primjer klasičnu filologiju (Gortan i Majnarić), germanistiku (Škreb), romanistiku (Skok), slavistiku (Ivšić). A onda je Radoslav Katičić kao diplomirani klasični filolog bio izabran za asistenta pri vakantnoj katedri za indoevropsku lingvistiku i dobio zadaću da se što prije pripremi za nastavnika i da obnovi rad katedre. “Bilo je jasno da kraj burnoga razvoja u svjetskom jezikoslovlju to uključuje i opću lingvistiku, osobito teoretsku. A trebalo je, dakako, obnoviti i nastavu sanskrta za potrebe poredbene lingvistike i uopće zahtjevnijega filološkoga studija na našem fakultetu” (Katičić).

Radoslav Katičić studirao je klasičnu filologiju, ali je još kao gimnazijalac počeo učiti sanskrt po knjizi koja je i danas standardni udžbenik za početnike (Stenzler) i po kojoj i današnji studenti indologije započinju učenje toga jezika svekolike visoke indijske kulture. Učiti sanskrt kao samouk silan je poduhvat, jer je sanskrt jezik komplicirane i silno sofisticirane strukture, za koji je Sir William Jones kojega smatramo utemeljiteljem indologije kao znanosti još 1784. u jednom predavanju u učenom Azijskom društvu u Calcutti rekao da je “savršeniji nego grčki, bogatiji nego latinski i izvrsnije profinjen nego oba”. Također kao gimnazijalac učio je Katičić i staroslavenski i to po Hammovoj gramatici. Tako je šezdesetih godina bio najbolje pripravljen na Filozofskom fakultetu da se prihvati postavljenog zadatka. Katedra za indoevropsku lingvistiku bila je tada uklopljena u Odsjek za opću lingvistiku i komparativnu književnost, osnovan 1959-60., kojemu je na čelu stajao pokojni profesor Hergešić. Seminar za indoevropeistiku bio je tada ukinut. Ozbiljan i temeljit pristup obnavljanju indoevropeistike zahtijevao je i silno zahvaćanje u teoretsku lingvistiku, u kojoj se od vremena premoći tradicionalne mladogramatičarske škole dogodila cijela revolucija. I u to je trebalo snažno zahvatiti. Počela se tako ocrtavati nova cjelina od područja kojima se bavio Katičić. Iz Odsjeka za opću lingvistiku i komparativnu književnost potekla je i ideja o indologiji kao posebnu studiju. Na tom je odsjeku naime radio i Sveto Petrović koji se u to vrijeme negdje vratio iz Indije, gdje je naučio hindski i počeo se baviti indijskom književnosti. “Zamisao o indologiji bila je Petrovićeva. Samo on je shvatio da su prilike povoljne i da nam snage za nuždu dostaju da ih iskoristimo i da stvorimo zagrebačku indologiju kao svršen čin. Trebalo je iskoristiti povoljnu konstelaciju prijateljstva Jugoslavije s Indijom u okviru politike nesvrstanosti da se stvore trajne vrijednosti i osnuje što je trebalo osnovati i bez toga. Ta Petrovićeva dinamična poduzetnost bila je uzbudljiva i poticajna koliko se danas teško može zamisliti. Otvarala je obzorja i mogućnosti o kojima se, kakav je fakultet do tada bio, nije moglo ni sanjati. Ali su i zahtjevi bili strahoviti. Trebalo je postupati promišljeno i znalački, dalekovidno postavljati temelje, uz malo znanja postaviti visoku razinu rastući pri tome mukotrpno sam. Znao sam da Petrović tu računa na mene. I smatrao sam svojom dužnošću da sa svoje strane, sa sanskrtske, poduprem taj pothvat dokle mi god snage sežu. Sanskrta sam znao malo. Ipak više nego itko oko mene. A znao sam što je filologija i bio sam svjestan da je to tu najvažnije.” (Katičić).

Tek od osnivanja Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije ili od početaka Katičićevog vremena dolazimo do točke od koje dalje možemo studije opće lingvistike i indologije pratiti kroz njihov samostalan razvoj. Indologija je tako postala, i dugo vremena ostala, jedini potpuni studij iz široko zamišljene lepeze mogućih orijentalističkih studija. Na odsjeku su naime šezdesetih godina osnovane i druge orijentalističke katedre – za sinologiju, za afrikanistiku i za orijentalnu filologiju. Na katedri za sinologiju dugo smo vremena imali samo lektora i tečaj za kineski jezik i velike ambicije da to razvijemo u pravi studij, koje su se na sreću u nedavno doba i ostavarile. Pored toga otvorena je nedavno i katedra za japanologiju. Tako je, pored indologije, na Odsjeku danas moguće studirati još dvije struke – onu sinološku i onu japanološku. Afrikanistika je vakantna i ostaje desideratum. Katedra za orijentalnu filologiju danas obuhvaća studij turkologije i prerasla je u katedru za turkologiju koja je danas dio zasebnog Odsjeka za turkologiju i hungarologiju.

Kao i studij lingvistike i indologija je također izrasla iz indoevropeistike i slavistike, a Katičić ju je izgradio u potpun četverogodišnji studij, koji je započeo redovitom nastavom 1962. On je učinio da taj studij naraste do solidne evropske razine. Omogućio je to i time što je napisao temeljni priručnik za taj studij, knjigu Stara indijska književnost (1973). Indologija je poslužila kao uzor i mjesto susreta stručnjacima i znanstvenicima koji se bave drugim istočnim područjima i filologijama, pa danas svi naši orijentalisti akademika Katičića smatraju svojim rodonačelnikom. Tu, gdje se otkrivaju novi i drugačiji svjetovi, koji nam ulaze u kulturni i duhovni vidokrug, pokazuje se na posebno upadljiv način, još jače nego drugdje, veličina pionirskih poduhvata akademika Katičića.

Prvi mu je suradnik na indologiji bila Milka Jauk-Pinhak (1939.–2013.), koja je šezdesetih godina diplomirala francuski jezik i književnost i njemački jezik i književnost, a za vrijeme studija slušala kod Katičića ex privata diligentia sanskrt i ostale opće lingvističke i indoevropeističke kolegije i tako ostala na indologiji, osnovanoj tih godina. Poslije njegova odlaska u Beč bila je pročelnica odsjeka i predstojnica Katedre za indologiju u više mandata. Uža područja bavljenja bila su joj vedski jezik, povijest indijskih jezika (posebno prakrti), staro indijsko jezikoslovlje, povijest indologije (posebno Filip Vezdin) i orijentalistike, veze Istoka i Zapada, hindski (u kojemu je bila samouka).

Na studij indologije je nakon Milke Jauk-Pinhak došla i Zdravka Matišić (1944.–2024.). Bavila se prevođenjem sa sanskrta (Pañcatantra, 1980. i 1999.), sanskrtskom književnošću i novoindijskim književnostima, te lingvističkim proučavanjem hindskoga jezika, čemu je posvećena i njezina knjiga Elementi hindske gramatike (1996., 2022.), jedini priručnik za hindski na hrvatskome. Istražuje i povijest orijentalistike, osobito doprinose hrvatskih misionara u Indiji (Indije i Tibet Nikole Ratkaja, s M. Križmanom, 2002; Radost, strah, predanost: prilozi za biografiju Ivana Filipa Vesdina, 2007).

Na studiju je predavala i Klara Gönc-Moačanin (1953.–2019.) koja se bavila indijskoma klasičnom književnošći i klasičnim kazalište, ostalom azijskom baštinom, osobito japanskom, vezama Istoka i Zapada u književnosti, Indijom i antikom te suvremenom indijskom književnošću)

Na indologiji su aktivni danas: Mislav Ježić (vedska književnost, njene podudarnosti s grčkom predajom, indijsko jezikoslovlje, hindski jezik, indijska filozofija – naročito prema grčkoj filozofiji, indijske religije); Krešimir Krnic (epska književnost, hindski jezik, sanskrt); Goran Kardaš (hindski jezi, sanskrt, indijska filozofija); Ivan Andrijanić (sanskrt, indijska filozofija); Višnja Grabovac (hindski jezik, hibridni sanskrt, pali, buddhizam) i Meenu Krishna (gost-profesor, lektorica za hindski jezik).

Nezaobilazno ime u našoj indologiji je i Čedomil Veljačić, iako nikada nije bio član Katedre za indologiju. On je kao član Odsjeka za filozofiju i autor poznate Filozofije istočnih naroda (I, II, 1958.) otišao ranih šezdesetih u Indiju kao stipendist Ramakrishna Mission i ostao tamo postavši na Cejlonu buddhistički redovnik. Dalje je objavljivao pod redovničkim imenom Bhikkhu Ñânajîvako. Umro je 1997. u Americi.

Povijest indologije na Filozofskom fakultetu nepotpuna je bez osobe Sheoraja Singha Jaina, Indijca koji je u Zagrebu doktorirao na hrvatskoj književnosti, a u sedamdesetim i osamdesetim bio je lektor za hindski jezik na studiju indologije. Bio je plodan prevodilac s hindskoga na hrvatski i s hrvatskoga na hindski. Ostavio je dubokoga traga na studiju i na kolegama. U Indiju se vratio 1989. gdje je dvije godine kasnije i umro.