IZ PRIJAVE PROJEKTA UPANIŠADI U POREDBENOJ PERSPEKTIVI: POVIJEST TEKSTA, RECEPCIJA,USPOREDNICE (130-0000000-0783)

Hipoteza i zadatci

Upanišadi su mnogoslojni tekstovi koji stoje pri kraju vedskoga korpusa i redovito se smatraju najmlađim književnim rodom u njima. Njih trinaestak-četrnaestak tradicionalno se izdvajaju kao najstarije. Među njima je najčešće navođenu, praktičnu i vrlo zaslužnu, podjelu na tri starije podskupine po relativnoj starini, i više mlađih koje se razlikuju po duhovnoj orijentaciji, zacrtao P. Deussen (1899., 1906.). Samo se oko pet upanišadi danas obično smatra predbuddhističkima (Olivelle 1996., 1998.). Podjelu vjerojatno znatno bližu stvarnoj povijesti tekstova, ali zbog zapletenosti i nedostatne filološke obrazloženosti mnogo manje navođenu, predložili su još davno Belvalkar i Ranade (1927.). U međuvremenu su istraživanja usredotočena na pojedine upanišadi ili njihove odlomke (P. Thieme 1951.-1952., 1966., F. Weller 1953., E. Hanefeld 1976., M. Witzel 1977., 1979., 1980., T. Oberlies 1988. i d., L. Schmithausen 1994., itd.) izoštrila spoznaje o povijesti slojeva tekstova i njihovim međuodnosima. U nedavnome radu (Ježić 2006.) pokušao sam ocrtati kako se, umjesto određivanja relativne starosti cijelih tekstova, može ući u trag povijesti predaje tih tekstova, tijekom koje su rasli i mijenjali se, a dijelom i međusobno utjecali jedni na druge. Za takvo je istraživanja potrebno izoštriti filološku metodologiju i pažljivo je primjenjivati, jer se u svakome tekstu moraju otkrivati slojevi njegovi, a istovremeno i pratiti međusobni utjecaji među slojevima raznih tekstova. Pretpostavka je istraživanja u ovome projektu da je moguće istraživanje povijesti teksta upanišadi razviti u znatno precizniju sliku povijesti isprepletene predaje njihove do vremena kada su se kristalizirali kao sveti tekstovi kakvi su došli do nas. Ako se ona potvrdi, ta povijest tekstova kao povijest isprepletenih predaja njihovih sama bi po sebi bila znatan plod istraživanja. A može se proširiti sa još tri vidika. Prvo, poredbenom se građom iz drugih indoeuropskih predaja dijelom dade zaći i u pretpovijest tekstova koje imamo, a time i u pretpovijest stare indoarijske kulture. Drugo, usporednice upanišadskim tekstovima ne nalaze se samo u drugim upanišadima, nego i u drugim predajama (dionicama epova, buddhističkim i đinističkim tekstovima). I treće, prirodni nastavak predaje tekstova čini kasnija tradicija hermeneutike njihove, bogata recepcija njihova u kasnijoj filozofiji. Voditelj i suradnici na ovome projektu poduzet će istraživanja povijesti predaje upanišadskih tekstova i spomenutih triju širih aspekata koji toj predaji daju širi kulturnopovijesni i intelektualni kontekst.

U ovome se projektnome razdoblju planira usredotočavanje na tekstovnu predaju upanišadi Bijele Yađurvede, ali ne i ograničavanje na nju. Tijekom triju godina rada očekuje se objavljivanje znanstvenih članaka iz tematike projekta. U trećoj se godini planira objavljivanje radova iz ovoga projektnoga razdoblja na engleskome jeziku. Planira se i objavljivanje prijevoda upanišadi Bijele Yajurvede na hrvatski.

O suradnicima na projektu

Michael Witzel jedan je od najuglednijih sanskrtista i vedologa u svijetu, vrlo plodan istraživač vedskih tekstova, kulture, pretpovijesti, arheološkoga i povijesnoga konteksta i poredbenih tema. Tu su njegovi radovi referentno polazište za svakoga suvremenog istraživača na tom području, kao što su i izdanja nekih tekstova (Katha-Āranyaka, Katha-Śikṣā-Upanišad…), uzor sustručnjacima. Organizator je ili suorganizator mnogih međunarodnih projekata i pothvata, između ostaloga jedan od osnivača International Vedic Colloquium i International Association of Vedic Studies. Urednik niza Harvard Oriental Studies, suurednik niza Indian Philology and South Asian Studies (W. de Gruyter, Berlin – New York) itd. Mislav Ježić (voditelj) organizira sa suradnicima iz svijeta Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Puranas i glavni je urednik radova toga skupa (od 3. sv.). Ti su Radovi DICSEP-a među međunarodno najtraženijim publikacijama HAZU. Radovi su Mislava Ježića o povijesti teksta Bhagavadgīte (1979., 1986…) međunarodno prihvaćeni i priznati u struci po metodi i rezultatima, i često citirani, te auktor istom metodologijom analizira povijest upanišadskih tekstova (1999., 2006.). Przemysław Szczurek kao vrstan klasični filolog pridružio se primjeni takve metodologije na sanskrtske tekstove (2002., 2005.), a bavio se i intertekstualnim proučavanjem Gīte i buddhizma (2003., 2006.). Poredbenim se istraživanjem indijske i grčke predaje i misaonosti istakao Sven Sellmer (2000., 2005.). Marcus Schmücker istražuje filozofiju vedānte, osobito viśiṣṭādvaite (1998., 2002., 2003., 2004., 2006.), i recepciju upanišadske misli u indijskoj filozofiji. Bio je uz Gerharda Oberhammera suurednik triju knjiga u izdanju Austrijske akademije znanosti. Klara Gönc-Moačanin objavljuje u Hrvatskoj i svijetu (1999., 2002., 2003., 2004.) radove o sanskrtskoj drami, i epskim i vedskim sadržajima u njoj, te odnosu prema buddhističkoj predaji. Krešimir se Krnic bavio sanskrtskim epom i upanišadima i sudjelovao je kao stručnjak za strojnu obradu teksta u tehničkom uređivanju međunarodnih publikacija. Ivan Andrijanić radi na disertaciji o vedāntskoj komentatorskoj tradiciji uz upaniṣadi Bijele Yajurvede i izradio je nekoliko studija o toj temi. Biljana Zrnić novak je na projektu, upisala je doktorski studij znanosti o književnosti i dobit će dionicu rada na projektu.